U osnovi sevdaha je ljubav, o čemu to govore sevdalinke?
Muzički kompozitor sevdalinki Vlado Milošević je rekao:
„Onaj ko je prvi počeo koristiti pojam sevdalinka nije po prirodi bio esteta niti je imao smisao za zvuk i ljepotu našeg jezika. Kad se spomene riječ sevdalinka ja odmah pomislim na dekadentnu iskvarenu narodnu muziku. Riječ „sevdalinka“ je tvrd, neadekvatan izraz za sve ono iživljeno i neiživljeno, snivano i nesnivano, nedorečeno, nedoživljeno i nedovršeno u nama. Ipak o tome ona pjeva.“
Sevdalinka uopće nije kafanska pjesma. To je pjesma u prirodi i mahalskim baštama.
Glavna obilježja većine sevdalinki su strukturne erotske situacije u njima. Prema tome ljubavne sevdalinke su najbrojnije. U njima najprije dolazi do izražaja ravnopravna erotska situacija, kako mladića tako i djevojke, sa čuvanjem emocionalnog integriteta svakog od njih. Pod pojmom erotskog ( od grčke riječi „eros“ koja označava ljubav) ovdje se misli na ljubav i ašikovanje, a ne na bludni, bestidni čin.
U osnovi sevdaha je ljubav…
To je pjesma koja izražava sevdah kao teški jad i koja pokazuje da se u osnovi sevdaha nalazi ljubav sa preprekama. U sevdalinkama vrlo često je mladićev glas žalostan zbog udaje djevojke za drugoga i odjekuje isto i na strani muškarca i na strani djevojke u bilo čijoj interpretaciji.
Osnovom ove lirske vrste može se smatrati i jedan broj ljubavnih pjesama koje odlikuje naglašena čulnost i posebno ljubavno osjećanje, obilježeno stanjem zvanim „sevdah“., prema kojem je ova pjesma zapravo i dobila svoje ime. To je od arapske riječi „ سَوْدَاءُ „ koja znači „crna žuč“. Stari arapski i grčki doktori smatrali su da crna žuč kao jedna od četiri osnovne supstance koje se nalaze u ljudskom organizmu, utiče na emocionalni život i da izaziva melanholično i razdražljivo raspoloženje, prenosi mladjak.com.
Primjer jedne takve sevdalinke je ova:
U bašći mi bunar- voda,
ja je ne pijem,
viš´ bunara ruža cvate,
ja je ne berem,
a u ruži bulbul pjeva,
ja ga ne slušam,
neg´ ja idem svako jutro,
da ga oćeram:
hajd´ otalen, bulbul-tico,
tu se ne pjeva,
ovdje nema moga dragog,
da te posluša!
Pored navedene sevdalinke tu je i popularna sevdalinka „Mujo kuje“, koja se u vrijeme nastanka sevdalinke mnogo pjevala i koja u nekoliko stihova dočarava viziju mjesečeve noći i draž ljubavne pustolovine. Ono što je za ovu sevdalinku karakteristično jeste trijada: majka-sin-draga, koja se na taj način kreativno razlikuje od ostalih sevdalinki ove vrste.
Mujo kuje konja po mjesecu,
Mujo kuje, a majka ga kune:
„sine Mujo, živ ti bio majci,
ne kuju se konji po mjesecu,
već po danu i jarkome suncu.“
„Ne kuni me, moja mila majko,
jer kad meni na um padne draga,
ja ne gledam sunca nit´ mjeseca,
nit´ moj doro mraka ni oblaka,
već me nosi dragoj pod pendžere.“
Sevdalinke kao narodne pjesme često ističu ličnosti, koje nisu izmišljene i kojima se putem istraživanja srednjovjekovne prošlosti Bošnjaka može potpuno ući u trag. I te se osobe mogu ne samo identificirati, nego se mogu otkriti i njihovi doživljaji, koji su poticali pjevača-pjesnika na pisanje konkretnih pjesama. Time se često može ustanoviti i približno doba postanka pojedinih pjesama. One oslikavaju istinsku prošlost područja Balkana, a pretežno Bosne i Hercegovine.
