Skip to main content

Doajen sevdalinke Sejo Pitić nedavno je na Muzičkoj akademiji Sarajevo predstavio album “Kraj izvora” kojim obilježava 60 godina umjetničkog rada.

Sejo Pitić napominje da ovaj muzički materijal objedinjuje sevdalinke u izvornim verzijama, a koje do sada nisu snimane i objavljivane.

“Proljeće u Mostaru”

Inicijator projekta je vrsni harmonikaš Damir Galijašević, a Sejo Pitić, jedan od najboljih tumača bosanskohercegovačke muzičke tradicije, vokalni interpretator.

– Priprema albuma je trajala dugo. Damir Galijašević je nabavljao pjesme, istraživao i tražio zapise od prijatelja koji to zapisuju.

Od pjesama koje nisu pjevane tu su “Kraj izvora”, “Kad Ali-beg mladi beg bijaše”, “Kolo igra na sred Sarajeva”, stara sarajevska pjesma za koju sam ja dao muziku, “Salko se na put spremaše”, “Sinoć paša pašinicu kara”, “U Gradišci, na obali Save”, “Prosu mjesec sa Igmana zrake”, “Zove majka pašu Sokoliju”, “U Trebinju gradu”, “Patke male gdje ste zimovale”, “O, džamijo Karađozbegova”… – kaže Sejo Pitić na početku razgovora za Faktor koji dodaje da veliku zahvalnost duguje i Enveru Šadinliji.

Pitić je publici ovaj album predstavio i na koncertu u okviru otvaranja Vogošćanskih dana kulture.

– Cijeli koncert je protekao u znaku ovog CD-a. Imali smo divne goste i bilo je jako lijepo. Često figurativno kažu “prije sam počeo pjevati nego plakati”, ali nije to to. Moja majka je jako lijepo pjevala, ona je bila domaćica, otac je znao zapjevati, kao i brat – kaže Sejo Pitić

Svi smo voljeli muziku, a niko nije bio profesionalni muzičar. Mislim da je sve poteklo od moje majke Raseme Korijenić. Moja majka i otac Hane Korjenić opjevane u pjesmi “Kad sretneš Hanku”, Sabrija, su brat i sestra. Ima tu svega lijepog povezanog. Moja majka je iz Čajniča i čuo sam, ne jednom, nego stotinu puta, priče kako bi obično u podne odlazila na Cicelj brdo više Čajniča i tamo bi zapjevala, a ljudi bi izlazili napolje da je čuju i zatvarali bi dućane. Eto tako je lijepo pjevala – nastavlja Sejo Pitić.

Sejo Pitić

– I žao mi je i krivo. Ne znam šta je to. Festival Ilidža bio je stvarno priznat, ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i šire. Jeste da nisu dolazili takmičari, ali su ljudi dolazili da gledaju i slušaju. To je jedna tradicija koja je, nažalost, ukinuta. Ako se tradicija može ukinuti, onda ovi koji ne znaju šta da rade više od sebe, ukinuli su i ovaj festival.

Trebao je biti ove godine, a koga god upitam hoće li biti, kaže mi poslovna tajna. Pa kakva poslovna tajna, evo juli mjesec, a nema festivala niti ima ikakvog razgovora. Mene na srcu boli za tom Ilidžom. Pjevao ili ne pjevao na Ilidži, ja sam tamo stekao ime sa “Topla zima, plava žena”. Govorim sveobuhvatno radi mnogih kolegica i kolega, a pogotovo mladih koji treba da se dokažu. Prije je bilo – ako si pjevao na Ilidži, postao si popularan – ističe Sejo Pitić doajen sevdalinke.

Kako kaže, uvijek je stremio ugodnom životu, a žene mu nisu bile prioritet. O Seji i mnoge njegove kolege kažu kako je uvijek bio i ostao boem.

– Normalno, bilo je žena, ali sam volio uživati sa društvom i mojom rajom. Tri puta sam se ženio, a posljednju ženu sam imao kada je izašla “Topla zima, plava žena” 1980. godine. Poslije toga se više nisam ženio. Takva je priroda posla, da se razumijemo. Sa trećom suprugom sam se rastao samo zbog jedne stvari.

Ona je mislila da ja lumpujem i ne znam šta, dok nismo jednom bili u Prištini na turneji koju je organizirao Komitet čiji tadašnji predsjednik je bio Azem Vlasi. Pjevali smo i poslije smo otišli malo u bar, ja, Azem i načelnik policije iz Gnjilana. I ja joj kažem: “Mensura, zovu me ljudi”, a to je bilo poslije završenog koncerta.

Ona mene pita šta ću ja sa njima. Ne znam je li to bila ljubomora, šta je bilo. Nismo mogli i doviđenja. Nikada se poslije nismo vidjeli. Kada vidim sadašnju situaciju, i ne žalim previše što nemam djece – iskren je Sejo Pitić.

Sejo Pitić nije ostvario penziju, ali se, ističe, ne može požaliti kako živi.

– Pjeva se pomalo. Ne mogu reći da nemam, uvijek se nađe i za luksuza. Uglavnom, zadovoljan sam. Živim na Baščaršiji. Nisam dijete sa asfalta, mada to ništa ne znači. Ja se ponosim što sam dijete mahale i to mi dođe onako baš fino. Imam 76 godina i, mašala, dobro se držim.

Dobro pjevam, mogu da pjevam i ništa mi ne fali što se tiče grla. Štaviše, kažu mi da sada zrelije i pametnije ide glas iz mene. Akšamluka uvijek ima i tada se popije jedna-dvije – govori na kraju Sejo Pitić.

Izvor: Faktor