Safvet-beg Bašagić (pisao pod pseudonimom Mirza Safvet), rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju, jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka.
Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu. 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. studirao je arapski i perzijski jezik na Bečkom univerzitetu. Nakon toga postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu.
Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve naučne radove i prikuplja građu za historiju Bosne. 1. maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar.
Safvet-beg Bašagić i novinski listovi
Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava. Poznat je kao istaknuti pjesnik, prevoditelj, historičar i političar. Safvet-beg Bašagić je 1900. publicirao Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850., koja je sve do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana Muhamed Hadžijahića bila standard proučavanja historije Bošnjaka. 1894. godine odaziva se pozivu da učestvuje polaganju kamena temeljca Starčevićevom domu.
Od 1900. godine radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, sve do 1906. godine, kada biva otpušten, pod izgovorom da nije položio profesorski ispit.
1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. 1907. pokreće list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi doktorske disertacije “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” koju je odbranio 1910. godine i stiče stepen doktora ex linguis islamiticis.
Najljepše sevdalinke slušajte na jedinoj na televiziji posvećenoj sevdalinkama, Sevdah TV.
Jeste li zainteresovani da pročitate nešto više o uspješnim biznisima?
Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Austro-ugarske Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.
Safvet-beg Bašagić i njegova kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga koja je u posjedu Bratislavske Univerzitetske biblioteke je dio UNESCO-vog programa Memory of the World Programme. Dio ove kolekcije je dostupan on-line posredstvom Svjetske digitalne biblioteke.
Safvet-beg Bašagić je umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije.
Sjaj, mjeseče
Sjaj, mjeseče, sunčeva ti sjaja,
De mi stani oku na vidiku,
Da ja vidim kroz demirli pendžer
Kraj đerđefa svoju dilber-diku.
Je li mi se promijenila mlada,
Otkako je mene ostavila?
Je li jošte svježa ko ružica,
Kao što je lanjskog ljeta bila?
Il‘ je mlada opala od jada
Što je Mirzi vjeru prekršila?
O, da znade da mi je sad draga,
I još draža, već je prije bila!
Kad bi htjela, pa me razumjela,
Uz druge bih žice zapjevao,
A ovako jaditi se moram,
Jer sam sreći u nemilost pao.
Knjiga života
Knjiga je života uzvišeno štivo,
ko se našo da je, kako treba, shvati?
I ja sam je dugo proučavo živo,
al na koncu konca vila mi je lati.
Nije za te – reče – ta teška lektira,
traži djela što ih samrtnici tvore,
u njima ćeš naći svojoj duši mira;
knjiga je života kano burno more.
Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,
ko u slatkom sanku minuće ti žiće,
ah – teško je, teško zaploviti tamo,
a još teže kakvo učinit otkriće!
Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži
svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;
rumenilo njeno nek ti dušu blaži,
da se knjige žića zauvijek mane!
