Skip to main content

Najemotivniji i najspecifičniji interpretator tradicionalnog bosanskog melosa je bezrezervno bio Zaim Imamović.

Zaim Imamović – Istinski sevdalija

Zaim Imamović, rođen 26. augusta 1920 godine u Mrkonjić Gradu, bio je bosanskohercegovački interpretator sevdalinke.

Po rođenju iz Mrkonjić Grada, nakon godinu dana sa svojim roditeljima prelazi da živi u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj “Bojna”. Tu je proveo petnaestak godina, dok se 1936. godine nije nastanio u Sarajevu gdje provodi najveċi dio svog života.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD “Gajret”.

Na probi MKUD “Gajret” horovođa Cvjetko Rihtman pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz harmoniku.

Prava njegova karijera počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce.

zaim imamović
Zaim Imamović

Učitelj onima koji su trebali naučiti kako se to postaje uzor u fahu, bez naročitog publiciteta.

Kako se postaje poštovan, autoritativan i jedinstven bez trunke rivaliteta u sebi.

Zaimova karijera nije obojena samo glazbenom kvalitetom, nego i dobrom dušom koja ga je krasila i činila drugačijim od ostalih sevdalija.

O svom početku je pričao: “Naša je radio-stanica počela 10.04.1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas smo dvojica na Radio-Sarajevu od prvog njegovog dana!

Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”.

Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek pjevali na radiju uživo.

Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama…”

Zaim Imamović je gostovao u Parizu, Beču i na Bliskom istoku, a sudjelovao je i na međunarodnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Marakešu kao predstavnik jugoslavenske radio-difuzije.

6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva nagrađuje ga Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.

Učesnik je mnogih festivala, naročito festivala “Ilidža” na kojima nikada nije ostajao bez priznanja i nagrada žirija ili publike. Na festivalu “Ilidža 1969. godine” uz poznate muzičke stručnjake postaje i sam član žirija. Na vrhuncu karijere snimio je bezbroj lijepih pjesama za arhiv Radio Sarajeva. Među njima je i pjesma “Lov lovio Muhareme”. Na melodiju davno nastalu u narodu, pjesnik Safvet-beg Bašagić darovao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju “Evo ovu rumen ružu”. Sa ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem naše baštine.

Zaim Imamović preminuo je 02. februara 1994 godine u Sarajevu.