Ko je Emina iz popularne sevdalinke: Sinoć kad se vraćah iz topla hamama…

Aleksa Šantić bio je bosanskohercegovački i srpski pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.

Najveći dio života proveo je u rodnom Mostaru. Nakon što mu je umro otac brigu o porodici preuzeo je strogi stric. Najpopularnija pjesma koju je napisao je „Emina“ koja je i opjevana kao sevdalinka, piše Sevdah.tv.

Ko je Emina iz popularne sevdalinke?

“Emina” je sevdalinka nastala na tekst mostarskog pjesnika Alekse Šantića, koji ju je napisao pod dojmom ljepote Mostarke Emine Sefić.

Emina Koluder (rođ. Sefić) rođena je 1884. u Mostaru. Njen otac bio je istaknuti imam u Mostaru, a obitelj je živjela u blizini Starog mosta i bili su komšije slavnog pjesnika Alekse Šantića.

Emina se udala za Avdagu Koludera, odselila iz rodnog grada i imala je 14-ero djece. Umrla je 1967. u 83. godini. Njena praunuka, Alma Ferović, je sopranistica i nastupala je s Eltonom Johnom i A. R. Rahmanom.

27. maja 2010. brončani kip Emine otkriven je u Mostaru na Šantićev 142. rođendan.

Kip je izvajao Zlatko Dizdarević tokom perioda od tri mjeseca i nije bio zasnovan na njenim fotografijama, nego je to bila umjetnička vizija bosanske ljepote. Oblikovana je s odjećom koje su žene nosile u Bosni i Hercegovini na prelazu u 20. stoljeće.

Analiza pjesme „Emina“

Pjesma „Emina“ Alekse Šantića govori o jednom susretu između lijepe djevojke Emine i pjesnika, takođe i lirskog subjekta.

Pjesnik odavno zna za ljepotu ove devojke, koja je pri tom susretnu nanovo probudila njegova osjećanja. Primjećujemo izraze privlačnosti i nekakve mladenačke ljubavi, koja je više izraz strasti i strahopoštovanja, nego nekih drugih dubokih i stalnih osjećanja.

U pjesmi se jasno ističe uticaj muslimanske, orijentalne ljubavne poezije, s tjelesnim motivima opisanim kao putenim i opisima duhovnih čežnji kao produkta probuđenih čula.

Probuđena čežnja u lirskom subjektu pri kraju pjesme prelazi u nezadovoljstvo i tugu, jer objekat obožavanja odbije udvaranje lirskog subjekta.

Neostavrena ljubavna želja očituje se i kroz osjećaj promašenosti koji lirski subjekat osjeća kao odbijeni muškarac. Tim činom kao da je umanjena i njegova muškost.

Kad tamo u bašči, u hladu jasmina

Pjesma započinje situacijom postavljenom u određeno vrijeme i na određeno mjesto. To pesmi daje prozaičnost, vidimo da ima mjesto i vrijeme radnje, a time, pretpostavljamo, i konkretnu radnju. Pjesma započinje stihovima:

„Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,

prođoh pokraj bašče starog imama.“

Nakon što su postavljeni vrijeme i mesto radnje, dolazi i glavni motiv pjesme – djevojka Emina.

„Kad tamo u bašči, u hladu jasmina

s ibrikom u ruci stajaše Emina.“

U drugoj strofi radnja se zaustavlja i pjesnik počinje da opisuje najprije djevojku, a isprepleteno s time i vlastita osjećanja zbog nje i ovog nenadanog susreta.

Ovde nije toliko opisan Eminin objektivan izgled, koliko dojam koji ostavlja na lirskog subjekta, dakle njegovo subjektivno viđenje ove djevojke. Već prvi stih druge strofe izražava strast i želju, ljubav i divljenje pjesnika: „Ja kakva je pusta!…“.

Sevdalinke Emina i stid je nije bilo ni kod sultana

Naglašavanje putenosti karakteristika je orijentalnih pjesama, među koje spada i muslimanska poetika, što lako povezujemo s motivom Emine, koja je i sama pripadala toj kulturi.

Pjesnik ističe njenu ljepotu govoreći da „stid je ne bi bilo ni kod sultana“, znajući da sultan za sebe bira samo najljepše devojke. Eminina ljepota dolazi do izražaja dok ona radi svakodnevne stvari, ne treba da se pretvara. Ona je najzanosnija „kada šeće i plećima kreće“.

Pjesnik kaže da dok je vidi kako to radi „ni hodžin mi zapis više pomoć neće!“.

U trećoj strofi sevdalinke Emina, radnja zaustavljena zbog introspekcije ponovo se pokreće. Pjesnik pozdravi Eminu, ili, kako on kaže – on joj „nazva selam“.

Ali Emina se pretvara da ga nije ni čula. Zahvatila je vodu i otišla da zalijeva bašču. Ovim činom ona je pokazala svoju nadmoć. Mogla je da manipuliše situacijom i čini kako joj je po volji. Ne interesuje je lirski subjekat i ona može da to i pokaže. Kod pjesnika je taj čin još više uzburkao njegova osjećanja i želju za lijepom Eminom. To se vidi u četvrtoj strofi u kojoj opisuje trenutak u kojem je zapuhnuo vjetar i donio mu miris Eminine kose, ispletene u guste pletenice. Od mirisa zumbula po kojima joj miriše kosa, pjesniku se „krenu bururet u glavi!“.

U petoj strofi nastavlja da se opisuje svoja osjećanja. Vidimo da on „Malo ne posrnu“ od svega što se dogodilo. Pjesnik daljnjim stihovima nastavlja da izražava svoju bol zbog toga što se situacije nije razvila kako je on želio. Emina ga je odbila „al’ meni ne dođe lijepa Emina“. Ne samo da ga je odbila, nego mu je jasno dala do znanja da nema nikakve nade da će da se predomisli.

„Samo me je jednom pogledala mrko,

niti haje, alčak, što za njome crko’!“

Za kraj

U posljednjim stihovima vidimo izraženo očajanje, razočarenje, ali i nekakav bijes što Emina ne primjećuje koliko znači pjesniku i koliku mu bol nanosi.

Pjesma „Emina“ u svojoj prvoj objavi u časopisu bila je nešto duža od ove koju tako dobro poznajemo, a koja je prvi puta objavljena u Šantićevoj zbirci pjesama. Ova „skraćena“ Emina mnogo je umjetnički bolja od prvotne. Kraćenjem su izbačene mnoge nepotrebne slike, koje su samo smanjivale umjetnički dojam i opću poruku pjesme. Ljepota izraza došla je do izražaja tek ovom formom. Značajno je i to da su stihovi prve objavljene „Emine“ stajali u jednoj cjelini. Tek ju je pri novoj obradi Šantić podijelio na pet stihova i to katrena. Svi stihovi u pjesmi su dvanaesterci, što joj daje skladan ritam, koji dodatno upotpunjuje prisutna rima. Rima je u cijeloj pjesmi parna. Ova forma čini pjesmu izuzetno pijevnom, pa nije ni čudo što je lako opjevana i pretvorena u sevdalinku.